"Plod niče iz sjemena a djela iz misli." Tolstoj
Delničke priče
Blog
petak, lipanj 26, 2015

Život nije ono što smo preživjeli, nego ono čega se sjećamo da bi preživjeli (Gabrijel Jose Garcija Marqez).

Uh, što sam lijepo citirao slavnog Kolumbijca! U stilu onog od prije pedeset pet i nešto više godina kad smo jedan drugom preko ramena virili u zadaćnice i prepisivali školske zadaće. Što se tu može kad je oduvijek tako. Tko nije šaptao i prepisivao? Tko nije na svoj način odgovarao na pitanja zajedno s drugom iz klupe? Tko nije riskirao ukor na taj način?

Svi za jednoga, jedan za sve! Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!

Sutra se nalazimo nakon pedeset i pet godina. Ne, nije nam prvi puta. Bilo je to i nakon pet i deset i petnaest i tako redom do pedeset, a onda smo odlučili da to bude svake godine u lipnju, u mjesecu kad smo se razišli kao rakova djeca.

Mi, „djeca ustanka“ kako smo volili reći. Mi, izneseni iz velikog rata. Mi, iz velike porodice Kremenko koji smo prva slova pisali kremenčićem na kamenoj pločici, koja su nakon zadaće bila brisana jednim potezom prave mokre morske spužvice i nisu mogla biti sačuvana za budućnost, kako se to danas radi s prvim slovima i crtežima naših unuka.

No ipak, dosta je toga ostalo do današnjih dana. Ostala su sjećanja. Ostale su uspomene, ostalo je drugarstvo, ostalo je profiltrirano sjećanje kod kojeg su u situ ostale samo lijepe stvari, a one će uvijek živjeti zajedno s nama.

Sutra kad se nađemo, tko zna koliko će nas biti, pričati ćemo o tome. O onima koji nisu s nama: neki zbog bolesti, drugi zbog unuka, treći još uvijek nešto rade, zbog putovanja, zbog života negdje daleko, ali svi sa željom da ćemo se opet do godine naći. No dosta je otišlo trajno putem bez povratka. Ali i oni će sutra biti s nama! Jer svatko živi dok je živ u sjećanju drugih. Pa da ukradem još malo tuđeg znanja, ovaj puta Paulla Cuella – ...mnogi stari gledaju samo u jednom smjeru: u prošlost. Ne zato jer im se sviđaju njihove uspomene, nego zato, jer tamo neće pronaći ono ćega se boje ...

A mi ćemo potražiti ljepotu življenja: zajedničkog, u kojem smo vjerovali, da se u onom malom što nam je bilo dostupno pripremamo za nešto veliko pa kakvo god bilo, bilo je naše.

josip-horvat-bobo @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 23, 2015

HRVATSKA – ZEMLJA MOČVARA! Mislite da je samo tisuću otoka naše blago? A znate li da su Ramsarskom konvencijom (o zaštiti močvara) čak tri naše močvare: Kopački rit, Lonjsko polje i Delta Neretve proglašene parkom prirode, a Crna Mlaka uz rijeku Kupu ornitološkim rezervatom. Znate li da kod nas postoji selo (Čigoč) u kojem živi više bijelih roda (200) nego ljudi (120). (Ramsar, Iran – 1971)

I nije to sve! Gdje ima velikih močvara, ima i malih močvara i bara, baruština, lokava, lokvica, a može li sve to bez taloga i mulja, bez muteži i posve nevjerojatnih priča?

I to nije sve! U Zemlji močvara ljudi su navikli na njih pa ih njeguju i tamo gdje ih ne bi smjelo biti: u sportu, politici, kulturi, postaju dio njihova identiteta. Pa kad netko usklikne – Ovo je močvara! – treba li se uvrijediti ili ponositi time? 

Močvare su dom biljkama i životinjama, one talože sve naše otrove. Štite nas i od poplava! Pustimo višak vode sa svog u tuđe dvorište i eto nove močvare, ali ne uz moju kuću. Močvare su jedan od najvrijednijih relikta zaostalih u civilizaciji. Da su to prije znali u Europi nebi pravili gluposti pa podizali nasipe, isušili močvare i što sad da rade? Ni ptice nemaju gdje udomiti pa sada, fol, nas savjetuju. Da savjetuju –  naređuju nam ekološki osvješteni – Čuvajte svoje močvare!

Močvare su zračne luke: tu slijeću, borave i opet uzlijeću od sjevera ka jugu i obratno ptice, najvjerniji globtroteri ovog planeta. Neke se i nastane, saviju ljubavna gnijezda, a onda ih opet privuku daljine. Ljudi grade aerodrome za veliku lovu, na kredit, raspisuju referendume, samo da bi letjeli s jednog na drugi kraj svijeta. Močvare-aerodromi su od Boga date. Sve je od pamtivijeka na licu mjesta. I najvažnije: što manje radiš, biznis bolje cvjeta. Lovi se u mutnom, jer se u njima svašta nađe, a kakva je to močvara u kojoj voda nije mutna.

Močvara je basna. Gmazovi, vodozemci, pijavice-krvopije, beskralježnjaci, vidre: svatko u močvari radi čime ga je obdarila priroda, baš kao kod Orwela: svi jednakiji od jednakih! Svi pametniji od pametnijih, kao u ljudskom rodu!

Močvara je bajka. Paralelni svijet našem svijetu. Vilenjaci i vile koje zanosnim glasom prizivlju ljude da zagaze po mističnoj zelenoj stazi močvare osvjetljenom blijedom mjesečevom svjetlošću, a onda ih uvuku u mračne dubine, zarobe ih i otruju im dušu.

Močvara je groblje. Gdje pokapamo prošlost koja kao duh za mračnih olujnih noći izlazi iz tamnih dubina i remeti nam san.

Močvara je naš način života!

Pa kad neki ministar kaže – HNS je močvara! – što je loše u tome? Zar ne vidi da je uljez, strano tijelo koje ni pod koju cijenu ne smije ući u tu močvaru! Razbucao bi sve što nam je sveto, uzeo naš sveti Gral, nogometno Sunce, Neprikosnovenom iz ruku!

Za močvaru! – viče najjednakiji među nama zamjenivši zeleni sag arene površinom močvare – Spremni! – viče svekoliko pučanstvo, a huk s tribina čuje se do oblaka na kojem brode tri ukleta duha, Adolf, Benito i Ante, kꞌo Ukleti Holandezi, jer im ni Lucifer još nije pronašao smještaj koji zaslužuju – Lako tebi Ante – kaže Adolf sa sjetom ti se imaš kamo vratiti! – A Ante će uznosito – Moje su močvare duboke. Dobro mi došli mili gosti, za sve nas ima u njima mjesta!

Moj Grad nema močvare! Da se hvalim ili sramotim zbog toga? Tek nešto malo bara i barica od tuđih močvarnih voda nije vrijedno ni basna ni bajki. Nije da ne naviru, ali barem zasad, ovaj naš krš sve brzo proguta i pročisti do razumne čistoće. A onda cijeli krajolik u zeleno oboje goranske kiše. Tek jedan pokušaj pretvaranja nogometnog igrališta u pravu močvaru, koja je zasad progutala samo atletsku stazu. Kad bi barem ostalo na tome?

josip-horvat-bobo @ 16:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, lipanj 19, 2015

Koliko sam razumio velikog meštra psihoterapije i pisane riječi Jorge Burkay-a, tri su psihološke metode koje se primjenjuju u psihoterapiji: ona koja analizira prošlost, ona koja analizira sadašnjost i ona koja se bavi budućnošću. Razlikuju se u dužini vremena provođenja od pet dana do pet godina, ali koju god primjenjuješ rezultat je isti. I navodi primjer: Ako sereš u gaće i zatražiš pomoć psihijatra, koju god metodu primjenio, srat ćeš i dalje, samo će vrsta i intenzitet sekiranja biti različita.

Što se sekiraš? – kaže mi moj kompić – Vidi mene! Nigdje toliko duhova kao u mom virtualnom svijetu. Uselili se u njega svi od onih iz Knjige Postanka pa do ovih današnjih, švrljaju po blogovima, portalima, fajlovima, usmjeruju nam vijesti svagdanje i svaki od njih želi suvereno vladati Duhom Vremena. Pucam po šavovima od tolikih različitih. I trpim! Barem me ti oslobodi svoga umovanja!

E moj prijatelju – velim mu ja – pustio bih ja njih, ali neće oni mene! Otvorim novine, a oni vire iza svakog naslova pa se ne usuđujem niti pročitati što ispod njega piše, upalim TeVe, a oni iskoče, puna ih je soba. Ostaješ mi jedino ti. Ti, ja i samo naši duhovi. I oni koje nam nameću da budu  naši.

Želio sam im dati cijeli svibanj pa da se onda jedni od drugih odmaramo punu godinu dana. Krenuo sam od onog koji se u svibnju dva puta rodio i jedan puta umro, a onda se, gle bezobraznika, uselio kao duh u Predsjedničke dvore! – Zašto i ne bi? – valjda je mislio – Istina, nikad nisam bio vlasnik, ni njih, ni ičega drugog, ali građani su za mene glasali! Samo za mene! Jesam li za života bio dožovotni predsjednik ili nisam? I to voljom naroda! A sadašnja gazdarica mojih dvora, tup ... nogom u stražnjicu pa na ulicu! Ne baš u stražnjicu. Lijepo su me iznijeli, a onda šupirali u p...p...po...stojbinu ili kako se to lijepo kaže, u mjesto rođenja.

Iz vile Zagorje, u rodno Zagorje! – pomislih – Pa i nije to neka deložacija kakvih sve danas ima. S jedne strane brda na drugo. Prošao je On još kao živi stvor svijeta i svijeta, učio, radio, ratovao, spletkario, skrivao se, mijenjao imena, da ni kao duhu ne znaju koje mu je pravo.

U ruskoj bolnici učio ruski i ćirilicu i čitao Tolstoja, Turgenjeva i Krupina. Prije toga živio je u Njemačkoj i Austriji i ondje naučio njemački. Bio je izučeni bravar, znao je svirati klavir, jahati, mačevati, skijati i plesati valcer. A bio je sin siromašnog hrvatskog seljaka. (Priča se da je engleska kraljica kad je čula kako On svira klavir rekla: „Ako je ovo bravar, onda ja nisam kraljica!“ – Ana Tajder, Titoland)

Kakav je tek spektakl na pogrebu imao. Došla su: četiri kralja, trideset i jedan predsjednik, šest prinčeva, dvadeset i dva premijera i dvadeset i sedam ministara vanjskih poslova. Sto dvadeset i osam nacija, došle su obje strane hladnog rata i nesvrstane zemlje.

A na obilježavanju „Dana D“ uz slike četiri najveća vinovnika: Roosevelta, Churchilla, De Gaula i Staljina bila je još samo Njegova slika!

Može li se čovjeku koji je krupnim koracima zakoračio u legendu deložacijom sputati duh?

Ali prozrela ga Ona! Izvire On samo glavom iz kamena i sluša sve što se tamo kaže. Oči mu kꞌo dvije kamere zvjeraju lijevo, zvjeraju desno i na kraju –  OZNA iz prve ruke sve dozna! A kada Gazdarice nema, crveni vragovi kolo vode. Pa sada neka plešu po zagorskim bregima ako im se sviđa.

I tako, stala je Ona na kraj Njemu pa će i njima! Tamo gdje je čekaju da će doći kako bi joj napravili neku psinu. Dođe Ona zato dan ranije ili kasnije kada nikog nema, porazgovara s domaćim duhovima u miru i stvar je riješena. Strategija globalne gerile isprobana od Jasenovca do Afganistana! Možda će tako i za Dan antifašista u Brezovici nadmudriti i crvene vragove i njihovog slavnog vođu?

No čini se ipak zalud sve to. Borba protiv duhova jednaka je borbi protiv vjetrenjača. Bestjelesni i bezvremeni došli iz Pakla ili se spustili s Nebeskih visina ulaze u ljude, stvari, zgrade, stadione, na poprišta nekad davno izgubljenih ili dobivenih bitaka i pričajući povijest, ispisuju nam budućnost. Crveni, crni, žuti, bijeli i ne znam koje druge boje.

Bezvremeni i neukroćeni – vječni!

josip-horvat-bobo @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 16, 2015

VJERUJEM U DUHOVE! Bile su neke sumnje koje sam nastojao vješto sakriti, ali sada sam siguran. Javno objavljujem: Duhovi postoje! Pišem ih velekim slovom iz (lažnog) poštovanja (ili uvlačenja kako vam drago), jer tko zna što im može pasti na pamet. Jer ni ovako bestjelesni i bezvremenski ne razlikuju se ni u čemu od svojih ovozemaljskih predhodnika. Bili pošteni, ostaju pošteni. Bili lopovi, ostaju lopovi. Ubojice, kriminalci, prevaranti, ni posljednja pomast, ni sve naše želje da ih anđeli uznesu u Rajske dvore do Posljednjeg suda nisu ih promijenile.

KAŽU, jednog se dana velika grupa netom umrlih našla pred svetim Petrom koji je imao pune ruke posla regulirajući promet. Slijedeći Šefov naputak, najprije je sve preispitao Deset zapovijedi, a onda formirao tri skupine.

Neka  desno odu oni koji su barem jednom prekršili svih Deset zapovijedi! – naredi im, i više od polovine ih krene u desno – Sada neka u lijevo krenu oni koji su barem jednom prekršili jednu od zapovijedi! – I sve ostale duše krenu u lijevo. Dobro, ne sve. Zapravo sve osim jedne. U sredini je ostala duša dobrog čovjeka koji je čitav život išao putem plemenitih osjećaja, dobrih misli i dobrih djela.

Samo jedna osoba u grupi za najbolje duše? – iznenadi se sv. Petar i ne znajući što da učini pozove SvevišnjegaŠto da učinim? Ova jedna jedina duša, umjesto da bude nagrađena za svoje blaženstvo, nasmrt će se dosađivati u krajnjoj samoći. Mislim da nešto moramo učiniti s tim u vezi.

Tada se Bog okrenu u lijevo i reče – Onima koji se sada pokaju bit će oprošteno, a grijesi će im biti zaboravljeni. Oni koji se pokaju mogu se pridružiti skupini s čistim i bezgrešnim dušama.

I svi pomalo krenuše prema sredini. – Stanite! Nepravda! Izdaja! – vikao je jedan glas – da ste mi rekli da ćete im oprostiti, ne bi uzaludno potratio cijeli život!

I tako se gore, pred Nebeskim dvorima stvorila poprilična gužva. Mnogi nakon tegobne zemaljske svakodnevice, s nadom očekuju slobodno mjesto u Raju, a oni promoćurniji, praktičniji bi se moglo reći, koji su i na zemlji znali stvoriti svoj Raj za sebe i najbliže, jednim okom i dalje škilje u život naš svagdašnji, svjesni  da boljeg raja od ovog kojeg su sebi stvorili na zemlji nigdje neće naći.

No kako je na ulazu u Pakao ipak nastala veća gužva nego na ulazu u Raj, a one osuđene za prolaz kroz paklena vrata od strane Nebeskog suda, premazane svim ovozemaljskim mastima, ni anđeoska policija nije dovoljna da sprijeći pa svakog časa netko pobjegne kontroli i krene na zemlju da uputi prijatelje u tajne zanata.

Gdje ih sve nema? U dosluhu s budućim stanodavcima formirali su i posebne odrede crvenih vragova pa se maskirani pojavljuju u crkama kojima su nekad za Polnoćke razbijali prozore, a sada se prave da im vjerno služe, u političkim strankama (tu im se najlakše kamuflirati jer kao što je poznato, politika je od pamtivijeka kurva), stadionima, dernecima, zavlaće se u boce piva, vina, rakije pa kad ih se ispusti, kao da su pobjegli iz kutije mitske Pandore.

A ja im želim dati cijeli mjesec dana i to svibanj, najljepši mjesec proljeća samo za njih! A oni bi već iz navike vezali blagdan s blagdanom, Božić s Novom godinom, svibanj sa – svibnjom! Da blaguju? Ma kakvi! Da nam se još jednom uvuku u živote, u glave, u močvare, na stadione,  banske i predsjedničke dvore ... da nas prate po Americi, Kanadi, Mostaru, Milanu ... !

Crveni vragovi posvuda! Jednom crveni, drugi puta crni pa bijeli, kao mali zeleni, kao savjetnici, konfidenti. Kao stoka sitnog zuba ili pak gladne hijene što trgaju preostalo meso. Oporba kaže da ih je puna vlast, a vlast da ih je u oporbi kao crvenih krvnih zrnaca samo da su navukli maskirne boje.

A tek na blogovima! Švrljaju po informatičkom eteru gdje hračkaju nepotpisani u komentarima poput vlasnika kućnih ljubimaca koji svoje štićenike puštaju van kuće da smrade tuđa dvorišta.

Dosta ... !!!! – čujem da se već i kompić buni – pusti duhove na miru. To su samo mali vražići, još im ni roščići nisu izrasli. Gledaj sa svog bunjišta po onoj „psi laju a karavane prolaze“ pa pljuckaj i ti preko ograde ako ti se to sviđa!

josip-horvat-bobo @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 9, 2015
Ispričat ću, ne bolje je reći prepričat ću jednu „ukradenu“ priču u jednom drvu, Ombu se zove, ogromne i bujne krošnje, simbolu Urugvaja i Argentine i posebne gaucho-kulture, o jednom selu (zar nismo svi jedno veliko globalno selo) i njegovim seljanima.

BILO JEDNOM MALENO SELO, tako malo da je imalo samo jedan sićušan trg koji je krasio veliki ombu (nešto kao naša lipa pa ako je nekome jednostavnije neka zamisli lipu), tijekom godina dnevno poslijepodnevno sastajalište mladih, njihovih očeva i očeva njihovih očeva. Ondje su se sklapali poslovi, donosile važne odluke za selo, sklapala vjenčanja i prisjećalo na mrtve.

Jednog je dana iz brojnih bočnih korijena tog drveta odjednom počela nicati mala nježna biljčica. Bio je to izdanak pa onda još jedan pa još jedan. I kako to biva, jedni nazdraviše događaju, a drugi ne dođoše na zdravicu. A kad je čuvar trga primijetio da se staro drvo čudno ponaša i da mu listovi žute, a kora gubi mekoću, pade dijagnoza. Ombu je bolestan!

I poče rasprava. Nekima su za sve krivi novi izdanci koji crpe hranu iz korijena, a drugi pak ustvrdiše da oni jamče budućnost ako se drvu dogodi ono najgore. U tvrdnji sve su bili dalje jedni od drugih pa je odlučeno, da se na seoskom sastanku o svemu raspravi i smire duhovi.

Ali kad duhovi zaplesaše teško se smiruju! Branitelji ombua, kako su se počeli zvati, tvrdili su da je jedino rješenje povratak na staro. Izdanci crpe drvetu snagu i obični su paraziti pa ih treba posjeći.

Branitelji života, kako se nazvala druga skupina htjeli su posjeći stari ombu jer oduzima sunce i vodu tek rođenima.

Rasprava je završila svađom, svađa grajom, a bilo je tu i vike i uvreda i udaraca, tako da je cijeli cirkus morala rasčistiti policija i poslati ljude kućama.

Branitelji ombua zaključili su da glupi protivnici ne žele shvatiti argumente te da stoga moraju djelovati. Naoružali su se škarama, lopatama i krampovima i odlučili napasti. Ali ni  Branitelji života nisu spavali. Nabacivali su drvlje oko debla kaneći ga zapaliti.

Branitelji na branitelje, a svi naoružani mržnjom i željom za uništavanjem. Nekoliko je mladih izdanaka tijekom svađe pogaženo i ozlijeđeno, ali ni staro deblo ni njegove grane nije prošlo bez ozljeda i ranjavanja. Teže i lakše ozljede zaradili su i branitelji s obje strane.

Idućeg jutra trg više nije izgledao kao prije. Branitelji ombua postavili su oko stabla naoružane straže riješene da ga brane pod svaku cijenu. Branitelji života postavili su bodljikavu žicu da zaštite preostale izdanke, vjesnike novog doba.

Izvan tog sukoba nisu ostali ni drugi seljani. Napokon je odlučeno da se odluka iduće nedjelje prepusti mirovnom sucu, svečeniku seoske crkve, koja uz ombu ukrašuje trg oduvijek.

Publika je bila podijeljena užetom, svi su imali što za reći, ali od silnih verbalnih napada i zaglušujuće buke nitko nikoga nije čuo.

A onda iznenada, podupirući se o štap pojavio se jedan starac. Moglo mu je biti i više od sto godina. U mladosti je osnovao selo, planirao njegove ulice i naravno, posadio stablo. Starac je odbio ruke koje su mu nudile potporu, teškom se mukom popeo na pozornicu i obratio svima:

Budale! Vi se nazivate Braniteljima ombua ili Braniteljima života ... Branitelji? Niste sposobni ništa obraniti jer je vaša jedina namjera nauditi onima koji drukčije razmišljaju. Varate se i jedni i drugi.

Ombu nije kamen. To je živo biće i kao takvo ima životni ciklus. Taj ciklus znači dati život onima koji će nastaviti njegov zadatak. Znači pripremiti izdanke da postanu novi ombui. A izdanci, vi glupani, nisu samo izdanci. Oni ne bi mogli živjeti ako ombu umre, a život ombua ne bi imao smisla ako nije sposoban pretvoriti se u novi život.

Pripremite se Branitelji života. Uvježbajte se i naoružajte. Ubrzo će doći vrijeme da se zapali kuća vaših roditelja s njima unutra. Ubrzo će ostarjeti i počet će vam smetati.

Pripremite se Branitelji ombua. Vježbajte na izdancima. Morate biti pripravni gaziti i ubijati vlastitu djecu kad vas budu htjela zamijeniti i nadvisiti.

I vi se zovete braniteljima! Vi samo želite uništavati ... ne uviđate da uništavajući i uništavajući uništavate također, nemilosrdno, sve ono što želite braniti.

Razmislite! Nije vam preostalo još mnogo vremena ...!

I rekavši to, polagano je sišao s pozornice i otišao u sveopćoj tišini.

U knjizi Ispričat ću ti priču, Jorge-a Bucay-a pročitao sam ovu i još neke slične priče i, ne znam zašto, zazvučale su mi nekako primjenjivo u ovom našem selu. Preporučujem je drugima, tko zna, možda se još koji moj suseljan u njima nađe. Autor je argentinski pisac, ali i liječnik-psihoterapeut. Kažu, majstor poante ... šarmantan, duhovit, s uvijek spremnim odgovorom ...

A da ga pozovemo da nam održi jednu pravu kolektivnu psihoterapiju za cijelu naciju, može uz TeVe prijenos s Pantovčaka, Medvedgrada ili najbolje s Markovog trga ???!!!

josip-horvat-bobo @ 14:27 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, svibanj 22, 2015
 

Postoje li duhovi?

Zanimljivo pitanje. Pročitao sam ga na blogu (gruntanje) komentatora mog prošlog posta. Kaže: jedni govore da ih ima, a drugi govore da ih nema. Neki koji u njih vjeruju čak ih se i boje makar ne previše. Po prilici kao žene miševa (to može čak biti i oku ugodno – gruntam ja –  jer tad žene obično skoče na stolicu ili stol i zadignu suknju).

Ja (za razliku od njega) znam da duhovi postoje. Tu su oko nas. Iskaču iz TV-a, iz novina, uvukli se u fejsove, mejlove, tvitere, kafiće, na stadione. Kao arkanđeli, anđeli, demoni, šejtani, bestjelesni i svevremenski, dobri i zli. Nekoć davno bili su svi božja vojska, ali Bože moj, nitko nije savršen! Pobuniše se jedni protiv drugih i svrstaše se u časne i nečasne redove. Bog podrža časne, a nečasne s nečastivim arkanđelom Luciferom alias Sotonom  na čelu, šutne s Neba pa ovaj pade na Zemlju tako snažno da se stvori krater poput lijevka od devet krugova u kojem se nađe mjesta za sve njegove fanove od početka do kraja svijeta.

Da je to zaista tako bilo ispričao nam je Dante koji je sa Vergilijem prošao Pakao od prvog do zadnjeg kruga. Koga je samo tamo zatekao! Najveće odličnike ljudskog roda koji su umislili da su Bog i batina i za života htjeli vladati svijetom: proždrljivce, tvrdice, krivovjernike, nasilnike, laskavce, trgovce fukcijama, korumpirane političare, lažne savjetnike, griješnike koji su počeli neslogu, krivotvoritelje, pape, izdajice političkih kolega, izdajice dobročinitelja. Eto i Dante je danas duh, živio je pradavno a zna sve što se i danas događa.

Zato da se dogovorimo kao postupati s njima jer, zlu ne trebalo, nikad ne znaš iz kojeg su tabora. Najbolje sa svima jednako! Proglasili smo dane čitača knjiga, noći muzeja, dušni (duhovni) dan (samo za dobre duhove), a duhova dobrih i zlih je toliko da im ni mjesec nije dovoljan. Predlažem Mjesec duhova! Da svi dođu na svoje, a i mi zajedno s njima. I oni istjerivači (inkvizitori novog doba) i stoka sitnog zuba koju je obuzela sila nečista.

Neka to bude svibanj. Ako su duhovi bestjelesni i  bezvremenski oblik nekad živih bića, onda je njihov ovosvjetski život određen danom rođenja i smrti, a za Hrvate boljeg mjeseca u godini nema.

Praznovanje treba početi mimohodom duhova za Praznik rada. Alati, strojevi i cijele tvornice huće i buće u „koloni zaborava“, a na čelu im dvije stotine odličnika koji su radne ljude na njima pretvorili u duhove pa ih ne vidimo. A onda tri dana nakon toga (04.05) „... za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode On preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao ...“ i ako je rođenje neka vrsta uskrsnuća, evo ga za samo tri dana (07.05) opet među nama, jer tog se dana stvarno rodio. Za neke arkanđel Mihovil, vojskovođa i pobjednik nad Sotonom, za druge pali arkanđeo Lucifer glavom i moderni vitez „crvenih đavola“, za života globetroter za sve, a nakon života vječiti putnik od prijestolja Gospodnjeg do devetog paklenog kruga.

I samo devet dana nakon toga (13.05) novi duh stiže iz Bespuća hrvatske zbilje, s dvije stotine hrvatskih odličnika koje će jednog dana anđeli ponijeti u nebeske visine da ih nakon Božjeg suda većinu šutnu u Luciferov lijevak. A onda za sedam dana (20.05) dojaše na trg u našem Glavnom gradu duh slavnog konjanika i tu se trajno smjesti na diku i ponos svekolikog pućanstva.

Već za tri dana (23.05), evo još jednog duha, prvog odličnika među njima kojega su još za vrijeme ovozemaljskog bivanja Hrvati prozvali (duhovnim) ocem.

Ne spominjem imena ovih duhova (zbog one, ne spominji ime gospodnje uzalud) jer ih ionako svi znaju, a ima tu i manje važnih svibanjskih bisera u nas Hrvata. U pravilu su kulturnjaci pa nisu toliko vrijedni spomena (Držić, Kumičić i dr.), no mogli bi ih iskoristiti za osmišljavanje svečanosti, parada i sl. u čas onim predhodnima.

Pa s kojim smo počeli red je da i završimo. 25.05. Dan Duha mladosti! Postrojavanje u čast svekolikog Velikog hrvatskog duha!

I još jedno pitanje za kraj – bojite li se duhova? Ja ću biti iskren – bojim ih se! Ne nažalost kao žene miševa, nego mnogo stvarnije i konkretnije. Onih koji iskaču iz TV-e, novina, sabornice, Pantovčaka i Banskih dvora, aveta prošlosti inkarniranih u onima koji se predstavljaju odličnicima ovog naroda i koji nam truju dušu.

josip-horvat-bobo @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 4, 2015

Jutarnji list 1.svibnja: Kao što svake godine, tako će i danas radničtvo socijalo-demokratske stranke proslaviti svoj dan 1.svibnja. Na Ciglani će se sakupiti svi radnici i krenuti u povorci Primorskom ulicom, Ilicom, Marije Valerije ulicom, Zrinjevcem i Kukovićevom ulicom do vrta „Kola“, gdje će se održati javna skupština s ovim dnevnim redom: Značaj proslave 1.svibnja i radničtvo. Poslije podne u 4 sata počinje u zagrebačkoj pivovari velika pučka zabava uz sudjelovanje vatrogasne glazbe i radničkog pjevačkog društva „Jednakost“.“

Sto godina poslije... zvuči li vam poznato? Da, ali nije na odmet pogledati godinu kada je to bilo. Bila je 1913-ta! Bilo je i „Jutarnjeg lista“ i socijal-demokratske stranke i proslava Praznika rada. Staru Ciglanu progutao je Grad. Uspomenu na nju čuva samo gostiona  na uglu Klajićeve i Kačićeve s njenim imenom. Možda ni ona više ne pamti davne suze zagorske i posavske radničke sirotinje sa samog dna društvene ljestvice i njihova nadanja sažeta u prvomajskim kolonama prepunim radničkog bunta i govora radničkih vođa o svjetloj budućnosti radničke klase. Danas se veseli sa studentima obližnjih tehničkih fakulteta nakon svakog položenog ispita ili strepi zajedno s njima kuda će sa diplomom kad se ta akademska muka jednom završi.

Što ima današnji Prvi maj s davnom 1886-tom i s tri famozne osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja? Danas je to povijesni podatak, manje iz školskih udžbenika nego iz neke wikipedie na Googlu kao svima dostupnog izvora informacija.

Osam sati rada – skoro da je potpuno nestalo s redefiniranim pojmom radničke klase. (Sjetih se knjige „Samoća u mreži“ u kojoj firma nikad ne zatvara vrata, samo ured u Tokiju dodaje posao uredu u Varšavi, ovaj onom u New Yorku, pa se sve vraća u Tokio na novi početak. Put oko svijeta za 24 sata!). Kapital-izam, socijal-izam, liberal-izam zapleli su se u vrzino kolo tih nesretnih izama pa kad im se pridruže još nacional i internacional inačice, onda – snađi se druže! Snađi se radnička klaso! Rad je istjeran u dijelove globusa gdje  je još uvijek šaka riže najjača moneta za radničku klasu, a banke, tajkuni i oligarhi kroje potpuno novu kartu svijeta na kojoj su nekoć egzotični Kajmanski otoci dobili nove stanovnike. Umjesto kajmanaguštera, kajmanelupeže ljudskog lika, muljatore, iluzioniste, s benderovskom parolom – ideje naše, benzin vaš!

I ni jedan nas drugi praznik iz nekog prošlog vremena (još uvijek službeno priznat u Lijepoj našoj) žilav i postojan  kao  klasa u čiju je ustanovljen slavu, ne vraća u dane kad se obilježavalo na neki drugi način.

Prva mi sjećanja sežu još u predškolske dane. Raspjevana kolona prolazi Supilovom. Tu je i „pleh muzika“, zastave i parole. Masa ljudi, krampovi, lopate, radost rada. Pioniri, omladina i nadasve buka motora. Na karoserijama kamiona radione svih vrsta: pilanari, postolari, stolari. Pililo se, lupalo čekićem, a onda pravo malo ćudo: cipela-bakandža tako velika, baš po mjeri Velog Jože, simbola bunta i poštenog rada! Da, zaboravio sam, u koloni bilo je kao u pravoj procesiji i mnogo velikih slika. Nisu to bili sveci jer njih smo znali po šarenoj ili zlatnoj odjeći. Ovi su bili i brkati i bradati i golobradi kao i oni pravi, ali naslikane su im bile samo glave i iznad njih nije bilo zlatnih ovala koji su svece činili svecima. Ovi su bili iz reda besmrtnika neke nove vjere koja će ljudima osigurati Raj već na zemlji pa neće morati umrijeti da u njega dođu. No život je prolazio a raja niotkuda. Tek, kažu, neki su došli do pakla za odabrane na Otoku na kojem ni travke nisu rasle, a kamo li jabuke. No bilo ih je i takvih koji su uzimali stvar u svoje ruke pa počeli graditi vlastite zemaljske rajeve, ali to je bila tek uvertira u ono što se spremalo doći.

Sa školskim uzrastom došli su neki drugi Prvi majevi. Bilo je to vrijeme kad smo svi bili jednaki, a jako je malo bilo jednakijih. Po obući, odjeći, jelovniku. Ako ništa drugo, izjednačavale su nas pionirske kape i marame i zajednička pjesma o Drugu Titu!  Učiteljica je na ploči napisala ŽIVIO PRVI MAJ! Moja mama učiteljica jednom mi je rekla da je uvijek tog dana još prije rata na ploču pisala „Danas je prvi maj“, a onda se s učenicima pričalo o rascvjetalom svibnju i proljeću.

Mogu li mladi danas zamisliti život bez mobitela i interneta? A tek bez TV-a i radio-aparata? Danas kad nas razni internetski portali svake sekunde bombardiraju podjednako istinama i lažima, mržnjom i idolopoklonstvom nekom novom „zlatnom teletu“. Još pamtim razgovore između starijih koje sam kao dijete slušao: „Znaš da na paradi u Zagrebu nije bilo Staljinovih slika?“ „Tko ti je rekao?“ „Taj i taj, kaže samo slike Marxa, Engelsa, Lenjina i Tita.“ „A ostali naši ...?“ Neki su shvatili a neki nisu da se mijenja ploča, a mi smo naučili pjevati: „Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!

A onda smo bili malo veći i postali izviđači i planinke. Dobrovoljno, kao i nekad pioniri, makar danas neki tvrde da nikad nisu bili ili da su bili prisiljeni na to. Amnezija, što ćete. Zaboravljaju što im je u općem siromaštvu otvorilo vrata radosti, druženja, igre i ljubavi. Nove zelene uniforme pune traka i oznaka, kape i marame raznih boja a ne samo crvene, s prstenima koje smo izrađivali sami.

U šumu smo mi krenuli, ka logoru svom baramba ...

Prvomajski slet u Mrtinšćici, divnoj uvali, omiljenom kupalištu Sušačana u kojem je danas Viktor Lenac. Pamtim ga po spremištu za čamce, hladnom moru, kiši koja nas je prala dok smo gazili cestom od željezničke stanice Sušak do sletišta i prigorenom grahu koji smo jeli samo iz razloga što smo bili jako gladni.

Druge smo godine išli u Drvar. Najprije dugo i veselo putovanje vlakom, a onda pješice putovima Šeste ličke, jer i desant na Drvar bio je za Titov rođendan u maju. Pamtim još živo sjećanje domaćina na te dane, mjesno groblje na kojem je desant definitivno uništen, ali ne pamtim ono što me ni onda ni danas nije zanimalo, koje smo sve nacionalnosti i svi mi bili.

A onda sljedeći Prvi maj na Petrovoj gori. Legendarnom Gvozdu koji u čast hrvatskog kralja Petra Svačića i njegove pogibije 1097-me nosi njegovo ime. Petrova gora pamti još jednu tragediju koja je 1942-ge zadesila živalj tog kraja. Kao da praznik ne može bez hladnoće, kiše i susnježice. U selo određeno za naš smještaj (Martinovići mislim da se zvalo) došli smo tek

 u mraku. Frido i ja razvodili smo uz pratnju domaćina naše mlađe članove po kućama koje su nam pružile dobročinstvo. I za naše ondašnje goranske pojmove bila je to teška bijeda, ali zadovoljstvo našim dolaskom domaćinima nije silazilo s lica. Posljednja kuća u selu pripala je nama. Unutrašnjost joj je bila jedna prostorija s podom od nabijene zemlje. Sav namještaj koliko se sjećam sastojao se od neke prastare „koze“ na kojoj se kuhalo, drvenog stola od grubih dasaka, klupa i jednog kreveta. Uz odrasle tu je bilo i nekoliko djece. Na stolu je bila poveća zdjela s hranom i mnogo drvenih žlica, sve spremno da se poslužimo zajedno s njima. Možda nepristojno ali nenavikli na nešto takvo, zahvalili smo se ispričavši se umorom ni ne sluteći koliko ćemo nelagode stvoriti s obje strane. Jer pruženo nam je najviše što se moglo. A odjetili smo da u našim rancima ima više hrane nego u proljeće u njihovoj kući. Kad je od ispod kreveta domaćin izvukao neki čudan sanduk nalik ležaju i ponudio nas da tu spavamo, stvar je bila još jasnija. Bio je to ležaj za tko zna koliko djece koja su jedna drugo grijala u hladnim zimskim noćima. Zašto ne bi prespavali na sjeniku, pitali smo, opravdavajući se svojim „izviđačkim“ poslanstvom, a zapravo vjerujući da je štala sa sjenikom u boljem „stanju“ nego kuća, barem tako nam je izgledala u mraku kad smo dolazili. A tamo ima i sijena, pomislismo. Da, bilo ga je na početku zime, a sad je već proljeće. Nešto smo ga u mraku ugurali ispod sebe i pokrili se izviđačkim šatorom koji smo nosili sa sobom. Zora nas je dočekala u ponovnom okupljanju grupe. Vrijeme je bilo takvo da smo najmlađe odlučili ostaviti u selu a  samo nas se nekoliko priključilo maršu na Petrovu goru.

Godinu dana prije u selu kraj Drvara u kojem smo odsjeli vidio sam primjerak Vjesnika u srijedu. Ispod Petrove gore svega sedamdesetak kilometara od Zagreba ni toga nije bilo. Čovjek nam je putem pričao o proboju ustaškog obruča 42-ge, ali i o tadašnjoj svakodnevici punoj nade no zarobljenoj u nekom prošlom vremenu. Selo je iz Karlovca dobilo traktor na kojeg su sjela dvojica mladića prevrnuli se u jarak i poginuli. I znate što je onda bilo? Selo je odlučilo vratiti traktor jer on ubija!

I to je bila Hrvatska! Po osam sati dnevno rada, odmora i obrazovanja, ali 24 sata u jednom danu bilo je premalo za hvatanje koraka sa životom. Trebalo je preskakati vrijeme, trčati ispred njega, griješiti u svemu tome i ići naprijed. Kakav bi trebao biti naš današnji sud o tom vremenu. Samo realan i ništa više od toga!

Čudni neki Prvi majevi iz mog djetinjstva. Meni vrijedni za prisjećanje, a poneki generacijski blizu će možda i dio sebe pronaći u njima. Danas znam, vrijedilo ih je provesti baš tako! Naučili su me mnogo čemu, mene i moje drugove. Naučili su me da je i vrijeme relativno pa i o one tri osmice s početka priče mogli bi naši bajni sindikalisti malo više razmisliti.

I da konačno u svemu ponajprije pronađu samo sebe, da shvate kako je socijal-demokracija stara isto toliko koliko je stara radnička klasa, da je sve započela i da će sve završiti. Kad se 2011-te socijaldemokracija pripremala za izbore jedan i još danas glasan sindikalni vođa rekao je na TV da sindikati neće predvoditi prvomajsku kolonu jer: „Ne želimo da neki za izbore manipuliraju s opravdanim zahtjevima radničke klase“ Rekao je sve o sebi i svom sindikatu. A danas ga pitam kad sam ga čuo onako zajapurenog u Sisku, ponovo u izbornoj godini, želi li on to srušiti vlast ili se bori za radnička prava? Drugi od njih koga navodno podržava 250 tisuća radnika javno se pita tko su to uopće radnici i kako bi zapravo trebala izgledati njihova borba. A kaže da zastupa njih 250 tisuća!

 

josip-horvat-bobo @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 19, 2015
Pita me moja stara školska kolegica mejlom iz Rijeke kad je vidjela jučerašnje fotke mojeg Grada, da li se sanjkamo. Ovo „stara“ nije ništa pejorativno pa neka bude u navodnicima. Mislio sam reći prijateljica „iz davnine“. Uh, sad sam ga još više zabrljao. Nema veze biti će mi oprošteno na osnovu starog prijateljstva.

Ne sanjkamo se Jasna, ipak ga nije palo toliko, a i nasanjkali smo se. Ne mislim ove zime jer više ne upražnjavamo slobodno umirovljeničko vrijeme takvim aktivnostima. Prestari smo za to. Već su nam i unuci preveliki da ih fol čuvamo. Mi i unuci sad smo svaki u svom vlaku na dvokolosječnoj pruzi koji ubrzano žure svaki u svom smjeru: jedan grabi u život ne razmišljajući što je sve na putu, a drugi pomalo prisilno vraćajući se iz tog smjera. Mladi na svakoj postaji prepoznaju nešto novo, a mi se trudimo prepoznati postaje kroz koje smo nekad davno prošli i čudimo  se kako su neke trajno izbrisane.

Da, nasanjkali smo se, „na rodlali“ po domaći još pred trideset, četrdeset i više godina kad smo razmišljali više srcem nego glavom zaljubljeni u svoje djetinjstvo i ne pomišljajući da ovu našu ljepotu zamjenimo nekom drugom.

Neki od nas su davno prisiljeni životom ili vlastitim nemirom izabrali svoje puteve i stvorili svoje svjetove, no (vjerujem možda naivno) s vječnim malim žalom za onim što je ostalo iza njih. I nama koji smo ostali, kad nas Uskrs umjesto Božića obdari snijegom, kad nas ledene kiše podsjete da smo sličniji Vražjem nego Rajskom vrtu, koji se puta učini da smo nekad davno krenuli krivom stazom. Samo ponekad, jer par sunčevih zraka čine ćuda!

Janus nam je kao pravi bog svjetla i sjene neki dan na istom drvetu istovremeno podario dva svoja lica. Danas je otišao za poslom negdje drugdje, a nama je opet ostala neka druga priča. A sutra! Neću pokazati treću fotku, no biti će vjerujte sasvim nešto drugo. Treba ostaviti malo mašti i zamisliti kako izgleda sve: i stablo i cvjetni grm i sunovrati i trava, kad se sve okupa u suncu



Uz malo ožiljaka svi će oni zajedno s nama zagaziti u novi proljetni dan. I vi ćete doći, ne sumnjam. I u obnovljenoj ljepoti: proljetnoj, ljetnoj, jesenskoj pa opet zimskoj, sanjkat ćemo se i dalje na svoj način, a sve vas pozivamo, dođite se sanjkati s nama!

 

josip-horvat-bobo @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 7, 2015
Ili što ga je donijelo ovog časa k nama!

 

Postoji jedna „bradata“ priča iz doba starog dobrog Franje (onog što se još i Josip zvao). Tiče se Ličana, a možda i Gorana tko će to znati. Nas Ličana i Gorana onda i danas zaboravljenih u brdima i planinama Lijepe naše. Dnevno spominjanih u pravilu samo u izvještajima HAC-a (zbog čega zna se). Uvijek za Boga i za vladajuće iza leđa, ali zato svih njih punih „mudrosti“ kako da nas izvuku iz dreka u kojem se uz svesrdnu pomoć svih koprcamo.

Dojadila Ličanima oštra klima pa krenuli put  Beča do svog Vranje da mu se požale. Nije to pošteno, kažu. Poslije oštre zime na kojoj velebitski kamen puca a medvjedu se ne izlazi iz brloga, došlo nam nestalno i prevrtljivo ljeto pa niti da ljetinu uberemo, a onda opet zima. Pomogni nam Care i nagradi nas za vjernost tebi i carevini.

Misli Car misli (ko profesor Baltazar u neko drugo vrijeme) i konačno smisli. U pravu ste moji vrijedni sluge. Neki imaju more i sunca kolko žele, neki žita i kobasica, a ni vina ne nedostaje nikom, a vi pokoju ovcu, malo rakije i nešto krumpira. Bog vas je obdario jedino snijegom i trpljenjem bez kraja, a ja ću vam zato dati čim prođe ova zima: jedno ljeto pa onda jednu zimu i iza nje opet jedno ljeto! Biti će to dva ljeta i jedna zima!

I odu oni sretni i zadovoljni. Kažu da je to bio prvi Zakon o brdsko-planinskim područjima i najpravičniji do sada. Kažu da su se za njega izborili lički generali kojih je oduvijek bilo na pretek za svakoga cara: od Marije Terezije do Franje Josipa, od Josipa do Franje.

I tako prolaze godine, stoljeća i vladari. I mnogo ljeta i još više zima. Kažu Gorani, mi nemamo generale, a i što će nam oni kad više nema rata, kad je EU vrijeme općeg mira. Ostao im samo Bog i nešto ljudske pravde, pa se domisle da po božju pomoć odu na Trg Sv. Marka, a tamo su i banski dvori ... pa što bude. Traže pravo na šume i vode i zimi i ljeti ...

I dobe – obećanja –  neće valjda biti ludom radovanja!

A ni Bog ne zna što bi s nama. Dade nam snijega i kaže: skijajte se, sanjkajte i grudajte ljudi! Snijeg je dar od Mene, a oni u Dubaju koji u Mene ne vjeruju nikad ga dobiti neće. Sami će ga morati od nafte praviti. I tako drugog dana od Uskrsa opet nam pošalje darove. Dade nam mraz da ne zaboravimo zimu. Bilo je i sunca da znamo što će poslije svega doći pa onda opet snijega i tako do kraja dana..

Pred večer pomislim, ajde da snimim svu tu ljepotu tako lijepo zastalu na božjem drvcu odmah ispod prozora. I gle čuda!

 

Jednu mu je stranu okovao bijeli goranski behar, a druga se kupa u večernjem suncu! Dva lica moje dvorišne ljepotice! Dva goranska lica! Kao JANUS, čuvar kuća i puteva, simbol dvoličnosti, prevrtljivi bog početka i kraja koji pritajen u sadašnjem vremenu gleda u prošlost i budućnost istovremeno.

Sakrio se u mom božjem drvcu i gleda na jednu i drugu stranu.

Dva Janusova lica – jedno tužno, drugo nasmijano. Koje je u prošlost a koje u budućnost usmjereno! 

josip-horvat-bobo @ 20:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2014


Nerado komentiram vlastiti post, no Barikade ... su silinom i brojem komentara, usprkos namjeri da nas samo prisjete nekih slavnih dana naše bliske prošlosti i jednog plemenitog čovjeka kojeg više nema među nama a dugujemo mu barem sjećanje, primorale me da to učinim.

Frenzen kaže da je kod Aldsheimeranešto prelijepo u zaboravu“, da se događa „povećanje osjetilnih zadovoljstava kad se počne živjeti u vječnom Sada, lišenom prošlosti“. No starijim ljudima ne smijete uzeti prošlost. Ona je opasna samo za mlade koji je nisu proživjeli, jer ne znaju selekcionirati izvore i saznanja pa upadaju u zamku pogrešnih silogizama i od „razbacanih“ činjenica stvaraju krive zaključke.

Prepisujem od drugih. Dovodim u pomoć citate braneći se od drugih citata kojima me tuku kao iz haubica daleke 91-ve. Tuku po mojoj i našoj povijesti iz zahrđalih cijevi iz kojih uz vonj baruta miriši pomalo na mržnju. Citiranu Franjinu priču blate citatima samozvanih vojvoda i generala, a da i ne pomišljaju kako je jedino naše oružje u toj „zlosreći“ kako Franjo kaže bila ona i Razum, kojega se srećom nismo odrekli.

Nemam ništa protiv što HČSP na svom „fejsu“ citira dijelove mog posta, ali su ipak, korektnosti radi, trebali uputiti svoje čitatelje gdje mogu pročitati cjeloviti tekst. Da, bio je Rat, strašan i krvav, a mi smo mu se suprostavili goranskim Mirom. I pobijedili smo! I sada traže da šutimo.  Ili još strašnije, da se sramimo učinjenog. A Franjina priča govori i o oružju dijeljenom Srbima koje je često završavalo u našim rukama (pita li se netko kako i zašto), o nikad prekinutoj (jedinoj) cestovnoj i željezničkoj vezi hrvatskog sjevera i juga, o generalima i vojvodama iz čijih opskurnih tekstova iščitavam samohvalu, nemoć i bijes zbog neostvarenog cilja. Ja govorim o proživljenom, netko drugi o pročitanom. I pokoji put u komentarima na blogu oni koji prepričavaju često krivo pročitano, meni spore moju priču.

Komentatori su kao snajperisti. Kriju se iza komentara (neregistrirani korisnik) kao iza busije pa pucaju na one koji su se usudili promoliti glavu (bloger s imenom i prezimenom). Streljivo im je riječ, a oružje prečesto netrpeljivost ili čak mržnja. A snajperista je uvijek bilo s obje strane bojišnice. No možda to tako mora biti, jer u vrijeme moderne komunikacije, kako kaže Sergej Minaev u romanu Ruski party: „ ... anonimnost oslobađa do nepristojnosti. Upravo je ona taj katalizator koji dopušta da izađu van svi demoni koji se kriju u tamnim zakucima tvoje savjesti“.

A moja je priča imala samo jedan cilj: da slučajni čitatelj čuje i „drugu stranu“. Blog je kao vrt Paola Coelha: „Tu su se susrele različite priče koje, iako su već mnogo puta ispričane, uvijek vrijedi ponoviti. Pisac, pjevač, vrtlar, prevoditelj, svi smo mi poput zrcala svojeg vremena ...“ ogledajmo se u njemu sa svih strana, možda uz svoj lik prepoznamo i još nekog iz naše blizine.

Možda nas nećemu može naučiti i priča o Velikom inkvizitoru u „Braći KaramazovimaF.M.Dostojevskog, koju također koristi Coelho u „Valkirama“ u kojima se autor suočava s vlastitom prošlošću kako bi se okrenuo budućnosti:

„U vrijeme vjerskih progona u Sevilli, kada se svi koji se nisu slagali s Crkvom bili pohvatani i živi spaljeni, Krist se vraća na Zemlju i pomiješa se s mnoštvom. Veliki inkvizitor ga spazi i naredi da ga zarobe.

Te noći on odlazi posjetiti Isusa u njegovoj čeliji. I pita ga zašto se odlučio vratiti baš u tom trenutku. „Zbunjuješ nas“ – reče Veliki inkvizitor – „Sve u svemu, tvoji su ideali bili jako lijepi, ali mi smo ti koji ih uspijevamo provesti u djelo.“

On nastavi raspravljati s Isusom i reče mu da će Inkvizicija sigurno u budućnosti biti silno osuđivana, ali da je sada prijeko potrebna i dobro vrši svoju ulogu. Nema smisla govoriti o miru, kad ljudsko srce živi u ratu; niti govoriti o boljem svijetu, kad u ljudskim srcima ima toliko mržnje i siromaštva. Nema smisla žrtvovati se u ime cijele ljudske rase jer ljudi još pate od osjećaja krivnje. „Rekao si da su svi ljudi isti, da u sebi nose božansku svjetlost, a zaboravio si da su ljudi nesigurni i da trebaju nekoga, trebaju nas, da ih usmjerimo. Ne ometaj nas u našem poslu, odlazi“, reče Veliki inkvizitor, podastirući pred Isusa cijeli niz briljantnih argumenata.

Kad se prestalo govoriti, zatvorskom ćelijom zavlada tišina. Tada Isus priđe Velikom inkvizitoru i poljubi ga u obraz.

„Možda si u pravu“, veli Isus. „Ali moja je ljubav jača“.

Ili da se za kraj prisjetimo našeg velikana Ive Andrića koga, ovisno o tome pušu li vjetrovi rata ili mira, podjednako vole, mrze, svojataju i Hrvati i Srbi, a možda je po vokaciji bliže Bošnjacima nego bilo kome drugom:

U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti!“



josip-horvat-bobo @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.